Jednog je dana jedan slijepi čovjek sjedio na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome je pisalo: “Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.”

Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića. Savio se da bi mu pružio novac, zatim je, i bez pitanja za dozvolu, uzeo karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis.

Tijekom popodneva slučajni se prolaznik vratio do slijepog čovjeka i vidio kako je sada njegov šešir pun novčića i novčanica. Slijepi mu je prosjak, prepoznavajući ga po koraku, uputio pitanje nije lio on bio taj koji je nešto napisao na kartonu i što je to mogao napisati.

Na to prolaznik odgovori: “Nisam napisao neistinu…, samo napisah tvoju poruku na drugačiji način”, nasmiješi se i izgubi u gužvi. I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis jednostavno glasio: “Danas je proljeće…, a ja ga ne mogu vidjeti.”