Nakon dugog razdoblja hladnoća, boravka u kućama I svega što se veže za zimu, došlo je vrijeme “buđenja”. To je vrijeme kada sve ponovo počinje da rađa, cvate, jednostavno budi se. Sa nestrpljenjem sam čekao dolazak proljeća, mog najdražeg doba. Ima dosta razloga zašto volim proljeće, a pokušat ću opisati. Kada bih ustao ujutro bi bilo svježe, onako lijepo za trčanje. Pošto sam ljubitelj sporta i sportke aktivnosti to vrijeme mi itekako odgovara za obavljanje mojih fizičkih potreba. Drugi razlog je taj što je cvijeće na sve strane, lišće na granama, trava počinje zeleniti. Mnogo je razloga, zaista, ali proljeće volim i zbog toga što sam u njemu našao ljubav svog života. Da, moju ljubav. Nekoliko dana u sedmici išli smo šetati po prostanim poljima, gledali svu tu ljepotu prirode, a i ljepotu naše ljubavi. U tom godišnjem dobu sam našao inspiraciju za svoj život i to traje i dan danas. Teško da ću ikada zaboraviti one lijepe trenutke koje sam proveo u ovom periodu svog života. Isto tako, vrijedno pomena je i moj odlazak sa prijateljima u prirodu. Skupili bismo nešto novca, kupili ono što nam je potrebno i odemo u prirodu, na naše druženje koje je bilo stvarno lijepo. Još jedna pozitivna stvar što se omladina okupljala u tom dobu. Sada, kada živimo u period “tehnologije” ta naša okupljanja gotovo da su prestala, izumrla. Svi su u kućama, nema više onih druženja koja su bila prije kada bi nastalo proljeće. Zaista, žalim za tim vremenima, žalim za svojim drugovima i druženjima sa njima, žalim za tim što se mlađe generacije odmah okrenu kompjuterima, igricama. Žao mi je zbog toga što neće osjetiti šta je pravo djetinjstvo, ono čega ćemo se sjećati cijelog života. Danas, kada sam odrastao čovjek uvijek se prisjetim tih igara u prirodi u mom najdražem godišnjem dobu. Ostaje žal, ali život ide dalje, živ čovjek se na sve navikne.