Tek koji metar iza moje kuće počinje šuma. Volim tu šumu u sva godišnja doba. U ljeti kad se zeleni, u jesen kad mi lišće šušti pod nogama, zimi kad je prekrivena bijelim plaštom, ali mi je najljepša u proljeće kada se budi. Prvo se osipa visibabama i šafranima, a kad oni nestanu dolaze šumarice i zelene se pupoljci na drveću. Jao što se u proljeće šuma budi, budi se nešto i u meni. Zrake sunca su svakim danom sve toplije i griju moje srce. Mirisni cvjetovi, zeleni pupoljci, cvrkut ptica... izmami mi osmjeh na lice. Volim sjediti na terasi i slušati cvrkut ptica. Nekad mi zvuči kao razgovor, a nekad kao ljubavna pjesma. Ljubav, ah ljubav! Ona te ni u proljeće ne može zaobići. Kriomice se ušulja u tvoje srce i misli sve dok ne shvatiš da te potpuno obuzela. Onda su zrake sunca još toplije, cvijeće još mirisnije, livade još zelenije, cvrkut ptica još zanosniji. Meka, zelena trava izniknula iz plodne, kišom natopljene i suncem obasjane zemlje. U njoj se skupili cvjetovi, stidljivo pružajući glave prema toplim sunčevim zrakama. Sunce ih miluje i oni pod tim nježnim dodirom dižu šarene glavice uspravno i vedro. Leptiri oblijeću oko njih i šaptom pričaju što su sve vidjeli dok su letjeli prostranim zelenim livadama i prolistalim bujnim šumama. Trčim razdragana livadom, vjetar mi mrsi kosu i miluje lice, a ja se trudim bolje čuti taj šapat. Leptiri mi govore o šarenim cvjetovima, cvijeće šapuće o vedrom nebu i paperjastim oblacima koji plove iznad njihovih glava poput malenih bijelih čamčića. Trava šušti o vrijednim bubicama, ptice pjevaju o bistrim potocima koji se pjene i žure pjevajući prema grmećim rijekama. Srna bojažljivo provirila iz šume, gosti se mladom sočnom travom s livade. Odnekud dojure razigrani zečevi, par vjeverica skakuće radosno u ljubavnoj igri.